Čovjek je jedno biće koje nije stvoreno samo za sebe. Živimo blizu jedan drugome i utječemo na živote onih koji nam se nađu u blizini. Čovjek koji ima jaku osobnost stavi branu na sve tokove koji bi mogli utjecati na njegov život i propusti samo one za koje misli da su valjani. Ne znam kada sam ja podigao svoju branu spoznavši Bruna u svojoj blizini i ne znam kada je to Bruno učinio.  Učinjeno je. Kako se sad riječima oprostiti od prijatelja bez kojeg ti ovaj svijet postaje pust, a znaš da putevi tvog života ne bi bili ovakvi kakvi jesu danas da njega nisi upoznao. Bruno je utjecao na moj život ali i na živote drugih. On je najuspješniji vozač u povijesti Prvenstva Hrvatskog oldtimer saveza. Čak tri puta osvajao je prestižnu nagradu Zlatni trofej HROS-a, a jedanaest puta bio je prvak u svojoj kategoriji. On je bio pokretačka snaga svoje ”Liburnije” kojoj je svim srcem pripadao. Iako te izvanrednosti govore o karakteru čovjeka, nije to ono što je mene privlačilo i što je Bruna razdvojilo u mojim očima od drugih ljudi koje poznajem u tom svijetu oldtimera. Neko drugo svjetlo koje je zračila oko tog čovjeka natjeralo me da podignem svoje brane i dopustim Brunu da utječe na moj život. Njegova ljubav prema čovjeku tjerala ga je da čini djela koja su zapažena među nama. Tjerala ga je da osvaja prvenstva… Da bude odličan restaurator… Da bude savjestan povjerenik saveza… Za njega klub nisu bili zidovi prostorija i priznanja koja su se tijekom godina slagala. Klub su bili ljudi. To su bili živi ljudi sa svojim manama i vrlinama. Bruno je u sebi nosio ljubav prema čovjeku.  Zbog ljudi je volio svoju Liburniu, zbog ljudi je volio i naš savez. Imao je snažno razvijen osjećaj lojalnosti. Vjerojatno je tu čvrstinu dobio baveći se sportom kojim je čitav njegov život prožet. On je pripadao svom klubu… Pripadao je svom HROS-u… Pripadao je svojoj obitelji. Prije svakog rally-a dok smo se okupljali na gatu u Opatiji prvi bi mi prišao i rekao: ” Za pola sata dolazi tvoja pomoćnica”. Iz tih riječi koje su mi svake godine odzvanjale u ušima prepoznavao sam ponos u čovjeku… Bio je ponosan na svoju Jasminu. Bilo mu je drago što je upravo ona značajna karika tog skupa njegovih prijatelja. Da, svi ljudi koji su se tu okupili bili su prijatelji našeg Bruna, a Bruno je lebdio među njima sa svojim širokim osmjehom i sjajnim pogledom. Njegova Vanda nije bila samo njegova suputnica na njihovim putovanjima. Još dok su u moj grad dolazili u sivom Mercedesu gledao sam ih kao neke dvije duše koje su vezane nekim snažnim nitima. I kasnije ih nikada nisam mogao razdvojiti. Vjerujem duboko da je Bruno bio svjestan te svoje snažne ljubavi prema čovjeku koja ga je vodila kroz život i da joj je upravo on dopustio da vlada njegovim životom. Plamen njegove svijeće ugasio se puno prije nego smo to očekivali. Ugasio se i puno prije nego će se ugasiti dobri duh Bruna Zuzzija koji nas je držao bliskima. Bruno će još dugo biti sa nama na našim susretima.

Ne znam dali sam ja bio takav od svog rođenja ili su ljudi poput Bruna mene promijenili ali danas i ja razmišljam poput njega. Klubovi i savezi nisu institucije ni zidovi lijepih prostorija. To su ljudi. Sav taj sjaj darova i lovora nije vrijedan koliko je vrijedna ljubav prema čovjeku kojom me podučio naš Bruno. Eto, to je ono što sam od Bruna naučio i zbog čega mu ostajem zahvalan.

Riječi mi nosimo u sebi, a ne znamo ih prenijeti na papir.  Biti tužan zbog gubitka i tražiti utjehu ili biti zahvalan zbog Brunove ostavštine o kojoj sam pisao. Kad bi čovjek i mogao birati između tih oprečnih misli i osjećaja ni sam ne bi znao što odabrati. Nikad neću naći odgovor                                                                                                                                                                                                             Aljoša Kubaska