Budući da su električni automobile zbog svoje baterije imali ograničen radijus kretanja i brzinue, bili su popularni za prijevoz po gradu. Izvan gradova, američki seoski putovi bili su tako primitivni da su postali rezervat brzih (i sve savršenijih) automobila pokretanih motorom s unutarnjim izgaranjem, koji su imali velik radijus kretanja. Tako se u Americi održala neka vrsta zlatnog doba električnih automobila i nakon što su ih u većem dijelu svijeta počeli odbacivati. Detroit Electric, Columbia, Baker, Rauch & Lang i Woods bili su najvažniji među brojnim proizvođačima ove vrste vozila. Oni su cvali u svom segmentu tržišta s rasponom formalnih, često elegantnih limuzina.

Ahilova peta električnih automobila uvijek je bio kapacitet akumulatora. Bili su na bazi olova i kiseline, teški i glomazni i zauzimali dragocjeno mjesto za prtljagu. Suvišna težina bila je kriva za geganje pri upravljanju i sporost, čak i prema standardima toga vremena. Električna vozila nisu se mogla kretati brže od 70 do 80 km/h, jer je tolika brzina mogla uništiti baterije u nekoliko trenutaka. Brzina od oko 57 km/h mogla se održavati samo nakratko, a uobičajena je bila vožnja brzinom od 24 do 32 km/h. Baterije je trebalo puniti svake noći, a radijus kretanja malokad je bio veći od 162 kilometra. Nijedan proizvođač električnih vozila nikada nije ugradio generator istosmjerne struje, koji je mogao povratiti dio naboja baterije pri kretanju vozila i time povećati radijus kretanja. Obećanja o usavršavanju i pojavi novih, snažnijih baterija mogla su se čuti još od vremena Edisonove najveće popularnosti, ali sva su na kraju ostala neispunjena. Povećanjem brzine i pouzdanosti automobila pokretanih benzinom, električni su automobili gubili na popularnosti i sve ih se više povezivalo s umirovljenom gospodom i bakicama. Električni pokretači motora na konvencionalnim automobilima zabili su posljednji čavao u lijes električnih vozila.

Šezdesetih godina prošloga stoljeća aeronautički inženjer po imenu Derek Ahlers upoznao je Petra Savu i razvio s njim dugo prijateljstvo. Tijekom njihova desetogodišnjeg poznanstva, Savo je Ahleru često pričao o svom znamenitom „ujaku” Nikoli Tesli i njegovim dostignućima u 1930-ima. (Savo je bio mlađi rođak Nikole Tesle, i premda mu nije bio pravi nećak, obično ga je nazivao „ujakom”.)
Godine 1930. Nikola Tesla zamolio je svojeg „nećaka” Petra Savu da dođe u New York. Savo (rođen 1899., i time 43 godine mlađi od Tesle) služio je u austrijskoj vojsci i bio je izučeni pilot i sa zadovoljstvom je iskoristio priliku da napusti Jugoslaviju. Doselio se u Ameriku i nastanio u New Yorku. U nizu intervjua 1967. Savo je ispričao o svojem udjelu u priči o Teslinu električnom automobilu.
Tijekom ljeta 1931. Tesla je pozvao Savu u Buffalo u državi New York da objavi i testira novi tip automobila koji je Tesla razvio vlastitim sredstvima. Kompanije Westinghouse Electric i Pierce Arrow Motor Car izradile su taj pokusni električni automobil pod Teslinim vodstvom. Kompanija Pierce-Arrow tada je bila u vlasništvu i pod financijskom kapom korporacije Studebaker i iskoristila je ovu čvršću financijsku osnovu za uvođenje niza inovacija. Između 1928. i 1933. kompanija je izbacila na tržište nove modele s osam cilindara u nizu i V-12 motorom, futurističke salonske automobile Silver Arrow, novi stil i tehnička poboljšanja. Potrošači su odgovorili na to i prodaja automobila Pierce-Arrow dodatno je povećala kompanijin udio na sve užemu tržištu luksuznih automobila 1930. Uz takvu navalu samopouzdanja, „nerealni” projekti poput Teslina električnog automobila bili su unutar konceptualne sfere. Uz kompanijin tradicionalni spoj arogancije i naivnosti, sve se činilo mogućim.

Tako je za testiranje izabran Pierce-Arrow Eight iz 1931. s tvorničkoga probnog poligona u Buffalu. Izvađen je njegov motor s unutarnjim izgaranjem, a kvačilo, mjenjačka kutija i transmisija do stražnjih kotača ostavljeni su netaknuti. Ostao je i 12-voltni akumulator, ali je na transmisiju priključen električni motor od 80 konjskih snaga. Električni su automobili tradicionalno imali motore na istosmjernu struju, jer je to jedina struja koju baterije mogu oslobađati. Mogao je biti uporabljen i DC/AC pretvarač, ali je ta oprema u to vrijeme bila prevelika da bi mogla stati u automobil.

Sumrak električnih automobila već je odavno prošao, ali ovaj Pierce-Arrow nije bio opremljen običnim DC motorom. Bio je to električni AC motor predviđen za 1 800 okretaja u minuti. Sam je motor bio dug 102 cm i imao je promjer od 76 cm, bio je bez četkica i hlađen zrakom pomoću prednjeg ventilatora i imao je dvostruki kabel koji je bio proveden ispod ploče s instrumentima, ali nije bio priključen. Tesla nije želio otkriti tko je proizveo električni motor, ali smatra se da je to mogao biti neki od Westinghouseovih odjela. Na stražnji dio automobila ugrađena je 1,83 m duga antena.

Petar Savo ispunio je molbu svoga starijeg rođaka i pridružio mu se. U New Yorku su se ukrcali u vlak za sjeverni dio države New York. Tijekom putovanja izumitelj nije želio iscrpnije govoriti o prirodi pokusa. Nakon dolaska u Buffalo, otišli su u malu automehaničarsku radionicu, gdje su zatekli novi Pierce-Arrow. Tesla je otvorio haubu i podesio neke stvari na električnom AC motoru pod njom. Zatim su krenuli pripremiti Teslinu opremu. U obližnjoj hotelskoj sobi električni je genij sastavio svoj uređaj. Donio je 12 posebnih vakuumskih cijevi u kovčegu nalik na kutiju. Savo je rekao da su cijevi bile „neobičnog oblika”, iako su u međuvremenu barem tri identificirane kao ispravljačke cijevi 70L7-GT. One su bile priključene na uređaj koji se nalazio u kućištu dimenzija 61 x 30,5 x 15 cm. Nije bio ništa veći od kratkovalne radiostanice. U njemu se nalazio elektronički sklop s 12 vakuumskih cijevi, žicama i različitim otpornicima. Dvije šipke promjera 6 mm i dužine 7,6 cm očito su služile kao konektori za kabele motora.

Kad su se vratili do pokusnog automobila, stavili su kutiju na unaprijed pripremljeno mjesto ispod ploče s instrumentima na strani suvozača. Tesla je ugurao dvije kontaktne šipke i pogledao na voltmetar. „Sada imamo napajanje”, objavio je, dajući ključeve za paljenje motora svom nećaku. Na ploči s instrumentima bili su dodatni brojčanici koji su pokazivali vrijednosti koje Tesla nije objasnio.

Na zahtjev svog ujaka, Savo je uključio motor. „Motor je sada u pokretu”, potvrdio je Tesla. Savo nije čuo nikakav zvuk. Usprkos tomu, ubacio je u brzinu, pritisnuo papučicu gasa i izveo automobil iz garaže. Petar Savo toga je dana dugo vozio taj automobil bez goriva, 80 kilometara po Buffalu i po prirodi oko njega. S brzinomjerom kalibriranim do 192 km/h, Pierce-Arrow je postigao najveću brzinu od 145 km/h, uz jednaku nečujnost motora. Dok su se vozili okolicom grada, Tesla je postao opušteniji i sigurniji u uspješnost svog izuma. Počeo se otvarati svom nećaku u vezi sa svojim tajnama. Uređaj je bio kadar zauvijek opskrbljivati vozilo energijom, ali, povrh toga, također je mogao zadovoljavati energijske potrebe jedne kuće – i to više nego dovoljnom količinom energije.

Iako se, prema Savinim riječima, u početku suzdržavao od objašnjavanja principa, Tesla je konačno rekao da je njegov uređaj samo prijamnik za „zagonetno zračenje, koje dolazi iz etera” i koje je „dostupno u neograničenim količinama”. Dodao je da bi „čovječanstvo trebalo biti vrlo zahvalno na njegovom postojanju”. Tijekom idućih osam dana Tesla i Savo testirali su Pierce-Arrow po gradu i njegovoj okolici, od puževe brzine do 145 km/h. Performanse su bile jednake kao kod bilo kojeg tadašnjeg moćnog automobila s više cilindara, uključujući i Pierceovu 6-litarsku „osmicu” od 125 konjskih snaga.
Tesla je rekao Savi da će se prijamnik energije uskoro upotrebljavati za pokretanje vlakova, brodova, aviona i automobila. Izumitelj i njegov suradnik konačno su dovezli automobil na tajnu, unaprijed dogovorenu lokaciju – u stari ambar pokraj jedne seoske kuće 32 kilometra od Buffala. Tamo su ostavili automobil, a Tesla je ponio ključeve paljenja i svoj prijamni uređaj sa sobom.

Zagonetni aspekt priče nije završio na tome. Petar Savo čuo je glasine da je tajnica otvoreno govorila o tajnom testiranju i bila otpuštena zbog indiskrecije. To može objasniti iskrivljene priče o ovim testovima koje su se pojavile u nekim novinama. Teslu su upitali odakle dolazi energija, kad je vidljivo da u automobilu nema baterija. „Iz etera koji je svuda oko nas”, odgovorio je s oklijevanjem. Neki su ljudi natuknuli da je Tesla lud i da je na neki način povezan sa zlim, okultnim silama. Takav ga je tretman u medijima razljutio, pa je na kraju pokupio svoju zagonetnu kutiju i vratio se u svoj laboratorij u New Yorku. Tako je završila Teslina kratka avantura s primjenom izuma za pokretanje vozila.

Moguće je, smatra Spajic, da je incident s curenjem informacija u javnost izmišljen, jer je Tesla bio sklon objavljivanju i promoviranju svojih izuma i ideja, premda je, u slučaju kad su ti uređaji prijetili ravnoteži u industrijskom odnosima, imao jake razloge da postupa oprezno. Kompanija Pierce-Arrow je do 1930. već dosegnula vrhunac svog uspjeha. Godine 1931. bila je na putu prema dolje. Iduće je godine izgubila 3 milijuna dolara, a 1933. u krizi se našla i matična kompanija Studebaker, koja se klimala na samom rubu likvidacije. Fokus je prebačen s inovacija na puko preživljavanje i tu Pierce-Arrow prestaje biti važan za priču.

Otprilike mjesec dana nakon incidenta s publicitetom, Petra Savu nazvao je Lee DeForest, Teslin prijatelj i pionir razvoja vakuumskih cijevi. Upitao je Savu kako su mu se svidjeli testovi. Savo je bio ushićen i DeForest je pohvalio Teslu kao najvećega živućeg znanstvenika na svijetu. Kasnije je Savo upitao svojeg „ujaka” kako napreduje prilagodba prijamnika energije za primjenu u drugim strojevima. Tesla je odgovorio da pregovara s velikom brodograđevnom kompanijom o izgradnji broda za pokus sličan onom s električnim automobilom. Odbio je govoriti o detaljima, jer je postao preosjetljiv u vezi sa sigurnošću svog uređaja. Moćne interesne grupe, koje su nastojale osujetiti svaki njegov napor u promoviranju i primjeni njegovih tehnologija, u prošlosti su već bojkotirale Teslu. No, istraživač Spajic nije uspio pronaći nikakve informacije o eventualnom nautičkom pokusu.

No, zato je ustanovio da je u „New York Daily Newsu” 2. travnja 1934. objavljen članak pod naslovom „Teslini snovi o bežičnom prijenosu energije bliže se ostvarenju”, u kojem je opisana „planirana pokusna vožnja motornog automobila uz primjenu bežičnog prijenosa električne energije” za pogon. Bilo je to nakon samog događaja i nigdje se ne spominje „besplatna energija”. Tako ova priča i završava. U vrijeme kada je s automobila mogao biti skinut veo šutnje, korporacija Westinghouse, čiji je predsjednik bio F. A. Merrick, plaćala je Tesli smještaj u New Yorkeru, najnovijem i najluksuznijemu njujorškom hotelu. U njemu je stari znanstvenik besplatno živio do kraja svog života. Westinghouse je također unajmio Teslu za nespecificirana bežična istraživanja i on je u javnosti prestao govoriti o kozmičkim zrakama, kojima je tada pobuđivao interes.